U Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu održana je promocija knjige „Sigurnosne zone Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: Prijedlozi, motivi i ideje tokom 1992.“ autorice dr. sc. Merise Karović-Babić, više naučne saradnice Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Dr. sc. Muamer Džananović, direktor Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao promotor, o knjizi je rekao: „Ovo djelo neophodno je štivo za sve naučnike i istraživače ratova na prostoru bivše Jugoslavije, posebno onih koji se žele baviti agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu i međunarodnim odnosima i humanitarnim pravom. Svakako će biti od koristi za sve koji žele razumjeti širi kontekst i motive iza nedjelovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.“

Akademik prof. dr. Husnija Kamberović, redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, o knjizi je kazao: „Knjiga raspravlja o sigurnim zonama u BiH, pri čemu autorica sve prijedloge o uspostavi ovih zona vrlo uspješno i argumentirano razmatra u kontekstu širih ratnih zbivanja u BiH tokom 1992. godine. Uz to, autorica pokazuje i kako su se u terminološkom smislu ovi prijedlozi pojavljivali (sigurne zone, sigurna utočišta, zaštićena područja i sl.) te ovaj fenomen promatra u širem svjetskom kontekstu (uspostave sigurnih zona drugdje u svijetu tokom historije, posebno na području Bliskog Istoka). Knjiga je vrlo temeljito napisana, na temelju primarnih izvora i literature, nudi vrlo argumentiranu sliku zbivanja u BiH u prvoj godini rata i pokazuje sva lutanja koja je međunarodna zajednica činila u vezi s ovim ratom. Na kraju, nakon raznih diskusija, uspostavljeno je nekoliko sigurnih zona, od kojih su neke bile prilično uspješne (Sarajevski aerodrom), neke se nisu niti uspostavile, iako je bilo diskusija u vezi s tim (Bosanski Novi, Travnik), a neke su kasnije demilitarizirane i doživjele krvavu sudbinu (Srebrenica i Žepa), a sve su samo pružale 'lažni osjećaj sigurnosti'. Ova knjiga važna je ne samo za bosanskohercegovačku historiografiju. Širokim pristupom i ukazivanjem na model uspostave sličnih zona u svijetu, autorica nudi knjigu koja će imati svoje mjesto u evropskoj historiografiji.“

Vršilac dužnosti dekana Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici prof. dr. Enis Omerović u svom obraćanju je rekao: „Ova knjiga posebno je dragocjena i za razumijevanje pravnog aspekta odgovornosti međunarodne zajednice. Tu se postavlja pitanje: Može li se opravdati nečinjenje u situaciji kada postoji znanje, sposobnost i mandat kroz mirovnu misiju Ujedinjenih nacija, koju nisu trebali poslati kao takvu? Odmah u startu napravila se greška u konceptu, jer kada bjesni agresija i međunarodni sukob, šalju se snage za prisilno nametanje mira, kasnije dolaze snage za izgradnju mira, a tek onda dolaze snage za očuvanje mira. Tada nije bilo mira koji treba čuvati.“

Posljednji promotor bio je dr. sc. Mesud Šadinlija, viši naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji je izlaganje promotora završio riječima: „U tekstu zasnovanom na relevantnim historijskim izvorima i literaturi, čiju sistematičnu i metodološki dosljednu analizu pokazuje naučni aparat, osim uspješnog nastojanja da vrlo precizno uspostavi razlike u statusu 'sigurnih' područja ovisno o izboru korištenih naziva u terminologiji zvaničnika UN-a, autorica činjenično i vrlo uvjerljivo daje sliku historijske stvarnosti u kojoj su goli život i sudbine hiljada žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu bile stavljene u zavisnost od administrativnog i vojnog aparata UN-a koji je karakterizirala jasna i istrajna birokratska paraliziranost, politička nevoljnost i vojna nemoć.“

Promociju je završila autorica knjige dr. sc. Merisa Karović-Babić riječima: „Ono što sam smatrala posebno važnim problematizirati jeste ideja da se ove sigurnosne zone formiraju u područjima koja su bila pod kontrolom VRS-a, kao neka vrsta geta za sve nesrbe, dominantno Bošnjake i Hrvate. Iz očajne neophodnosti rješenja izbjegličke krize ove ideje kreirali su predstavnici UNPROFOR-a i UNHCR-a i brojni međunarodni predstavnici što je proizvelo takvu vrstu krajnosti prema kojoj su neke inicijative išle u smjeru da se ‘sigurna utočišta’ trebaju formirati čak i u zatočeničkim objektima (npr. Trnopolje).

Budući da ovo pitanje nije na ovakav način do sada bilo problematizirano u bosanskohercegovačkoj historiografiji, moram priznati da sam i sama bila jako iznenađena nakon pažljivog iščitavanja dokumenata koji su mi bili dostupni prema kojima je Bosanski Novi bio jedan od gradova u kojem bi trebao biti isproban ovaj koncept.

Budući da bi elementarni zadatak Organizacije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija trebao biti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu,, i dalje ostaje otvorenim pitanje da li je to privilegija samo najmoćnijih članica UN-a, odnosno da se ovaj zadatak odnosi samo na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ova teza postaje potpuno utemeljena ako se osvrnemo na savremene ratove kojima svjedočimo, uključujući svakodnevne masakre nad civilima u Gazi, granatiranje bolnica, škola, izbjegličkih kampova i drugih objekata koji bi trebali biti zaštićeni prema međunarodnom humanitarnom pravu. Završetak pisanja ove knjige bio je poprilično emotivno težak i obeshrabrujući, jer se postavlja pitanje smisla uzaludnog pisanja knjiga i skretanja pažnje na poruke koje se tri decenije poslije ponavljaju na području Gaze i Ukrajine u sličnom ili masovnijem i svirepijem obliku – s obzirom na savremene vrste naoružanja i metode ratovanja.”